Hipokrizija - Iza maski -Prvi deo



 Hupokrites u klasičnom grčkom jeziku bio je čovek koji je objašnjavao ili tumačio, ili je odgovarao na pitanja, u pozorišnoj predstavi značilo je : odgovor ili govor na sceni. Budući da se glumac pretvarao da je neko drugi, reč hipokrit se počela koristiti za označavanje osoba kojima je svagdanji život pozornica na kojoj on igra svoju ili čak više uloga. Upravo ta ideja licemerja kao izvedbe čini se centralnom i za moderni koncept; paradigmatski licemer je neko ko se lažno predstavlja svetu, obično na način koji sugeriše da je moralno bolji nego što zaista jeste.

Licemerje je imalo lošu reputaciju od od biblijskih vremena. U Novom zavetu, reč "licemer" je označila namerno prikrivanje, igranja uloge s namerom da se ( neko) obmane. Izgled uključuje pretpostavku dobrog kvaliteta koji u stvarnosti ne postoji. U Mateju 23:25-27 , Hristos vređa „književnike i fariseje, licemere!“ koji su “slični pobeljenim grobovima, koji zaista izgledaju prelepi spolja, ali su iznutra puni kostiju mrtvih i svake nečistoće.” Njihova besprekorna spoljašnjost prikrivala je unutrašnju prljavštinu.

Gotovo jednoglasna i često prilično žestoka osuda licemerja prilično je iznenađujuća kada se uzme u obzir, prvo, da smo svi u većoj ili manjoj meri licemeri, drugo, ono je relativno bezopasan nedostatak u odnosu na druge poroka.

Ipak lažno predstavljanje o moralnom karakteru ponekad dovodi do pogrešne poruke javnosti o samom moralu: šira javnost ima tendenciju da veruje da je neka prikrivena osobina moralno pogrešna, kada je zapravo potpuno dozvoljena. Licemerstvo, u ovom slučaju, ima efekat na one u kongregaciji, posebno na one koji se pretvaraju na isti način i zbog istog razloga. Nije stvar u tome da je takva osoba nepoštena, spremna lagati, problem je što su takvi, obično,veliki moralizatori. Morali bi se suzdržati od svojih javnih osuda ili, kao veliki moralisti, promeniti svoje ponašanje, uz cenu koju bi takav postupak podrazumevao.

Ipak, reći da veruješ u Boga a ne veruješ da bi prevario Špansku inkviziciju, od životnog je značaja, a laž zbog nužde opravdana. Etički filozofi su otišli u tom smeru navodeći ne samo da ponekad odobravamo licemjerje, već i da smo u pravu što ga odobravamo.Milioni su živeli - i još uvek žive - u društvima u kojima bi im izgledi za bilo kakav pristojan život nestali ako se ne bi pridržavali pravila u pitanjima religije, politike ili morala. Mučenici za svoja uverenja, poput Thomasa Mora ili Dietricha Bonhoeffera, pokazuju divljenja vrednu hrabrost. Oni od nas koji ne žive pod teokratijama ili brutalnim diktaturama možda nikada neće biti stavljeni pred ovakav test, laže se iz kojekakvih subjektivnih razloga. Postoje situacije koje se lako mogu dogoditi u bilo čijem životu kada tvrdnja o nečemu u što se zapravo ne veruje može biti opravdana. Razlog može biti legitimni lični interes, istinska briga za dobrobit drugih i sl. Osoba čija je mržnja prema licemerju toliko duboka da se nikada ne može naterati da taktizira je oličenje integriteta, drugi je najčešće smatraju nefleksibilnom, bezobzirnom.

Postoje jaki razlozi za osudu licemerja. Filantrop - iz kruga elite bogatih- predstavlja se kao duboko moralna osoba koja daje velike svote novca dobrotvornim organizacijama i uživa u pohvalama koje kao rezultat toga dobija, uprkos činjenici da ga ne motiviše nikakav osećaj altruizma, već posebno zamršen niz poreskih rupa i želja da dobru reklamu pretvori u dalji profit. (Filantropija i politika- Štokholmski sindrom)

Autoritarni političari uglavnom proglašavaju svoju veru u demokratiju a ponašaju se suprotno. Licemerje je svestan čin, sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Pojedini političari-licemeri- toliko su vešti da praktično ne postoji rizik da će se otkriti njihovo licemerje. Slučaj Epštajn je pokazao pravo lice mase poznatih koji su želeli prikriti svoje moralne nedostatke kako bi izbegli javnu sramotu i poniženje, ali i vlastite društvene sigurnosti.

Čak i kada bi postojala sloboda uverenja - mišljenja, napisao je Spinoza u poznatom završnom poglavlju svog Teološko-političkog traktata u kontekstu Amsterdama pre više od tri stoleća , onda se sigurno nikada neće dogoditi da ljudi „misle samo ono što vlasti žele, i stoga bi nužno sledilo da čovek neprestano misli jedno, a govori nešto drugo. To bi potkopalo poverenje koje je prva bit države; cvetale bi odvratne laskavosti i obmana, što bi dovelo do intriga i uništilo svaku vrstu poštenog ponašanja (de Spinoza 2008 ).“ Cena države-istine je stoga „udvostručenje“ istine.

U studiji o Hobbesu, politički mislilac dvadesetog stoleća Carl Schmitt daje jednu procenu dinamike svojstvene slobodi veroispovesti i rasuđivanja. U Levijatanu Hobbes se borio s tada važnim problemom čuda, neposredne intervencije Boga u prirodnom carstvu. Da li dati događaj predstavlja čudo, ostaje na suverenu da odluči, kaže Hobbes, ali, u dubini duše, građanin ostaje slobodan da veruje u čudo ili ne: uostalom, mišljenje je slobodno (Hobbes 1651 ). 'Ovde ništa nije istina, ovde je sve naredba', komentar je Schmitta i citira francusku satiričnu pesmu u kojoj se izvlači krajnja posledica dodeljivanja ove kompetencije monarhu. Kada monarh odredi šta predstavlja čudo, druga strana medalje je da čuda prestaju na zahtev države. Monarh, posrednik Dei , ovde je uzdignut iznad Boga, jer kako Saint-Médard kaže u svojoj pesmi " de par le Roi bran à Dieu, de faire miracle en ce lieu" (Schmitt 1938 ). Ovde trenutak apsurda u Hobbesovom modelu države dolazi do izražaja.

U naše vreme sve je politička odluka i komanda, uključujući i istinu, koja se sada nalazi "na drugoj strani" režima. Izgleda da slučajevi licemerja gotovo po pravilu uključuju osobe koje tvrde da imaju poseban moralni autoritet ( političare, sveßtenike, itd) , mogli bismo pomisliti da postoji gruba korelacija između morala i istaknutije društvene pozicije.

Pođimo, na primer, od Kantove razlike između „nesavršenih“ moralnih dužnosti, koje smo dužni ispuniti, ali ne nužno u najvećoj mogućoj meri, i „savršenih“ moralnih dužnosti, koje ne priznaju izuzetke. Razmotrimo primer političara: najvrednija funkcija koju moralni autoritet ima je pružanje primera- smernica onima koji ih smatraju pouzdanima kada su u pitanju moralna pitanja. Ovo je praktični efekat autoriteta, utoliko što se sudovi moralnih autoriteta uzimaju kao pro tanto razlozi za sopstveno delovanje, na osnovu činjenice da su nam ih dali moralni autoriteti. Moralni autoriteti nisu samo dobri u donošenju ispravnih sudova o pitanjima morala – oni su također dobri u pridržavanju.( Psiholoski profil političara

                                       IZVRSTAN PRIMER RAZOBLIČAVANJA
                            KOLEKTIVNOG SVETSKOG LICEMERSTVA U POLITICI:


Uz dužno poštovanje, zamolio bih rukovodstvo svih nivoa, pa sve do najvišeg, uključujući sve naše instance, oligarhijske klanove, resore i organizacije, interesne grupe, uključujući i najautoritativnije lobističke i druge strukture, kao i dvorjane, oficire, funkcionere i diplomate svih nivoa: prestanite da se mučite sa budalaštinama oko pregovora sa Ukrajinom, Zapadom, međunarodnim organizacijama, kao i svetskom zajednicom, koju predstavljaju UN i drugi uvaženi klimoglavci. Isto važi i za pojedinačne lidere pojedinih država koje pokušavaju da deluju kao posrednici između Moskve i Kijeva, uključujući neutralne i prijateljske (Kinu, Indiju, Tursku ili bilo koga drugog, svejedno).

Nikakve rezultate nećete postići, osim globalne sramote, uključujući i onu pred sopstvenim stanovništvom. Bilo da je to „žitni dogovor“, gluposti o izvozu ruskih đubriva i prehrambenih proizvoda na svetsko tržište, o izvozu amonijaka „Toljati-azota“ preko luke Odesa, ili pak, neki drugi finansijski interesi nekog drugog bogatuna. Pored još jedne, daleko ne prve u našoj novijoj istoriji, neverovatno drske obmane, iz čitavog tog prenemaganja, po definiciji, ne može izaći ništa, kao što nije iz NIKAKVIH naših pregovora, ugovora i sporazuma sa Zapadom tokom poslednje trećine veka, od neširenja NATO-a na Istok do „Minska“, „Minska-2“, „Normandijskog formata“, „Šrederove formule“ i ostalih trikova iz beskrajne serije „Rusija, sa čitavim njenim rukovodstvom, bila je, jeste i biće izigrana kao poslednji naivčina)“.

Ili skinite krst, ili obucite gaće. Ili se borite i pobedite, ili se oprostite od zemlje koja zbog tako čudnih gestova jednostavno neće postojati – sa svim njenim resursima, nuklearnim potencijalom koji jedva da ikoga plaši i glupom uobraženošću o velikoj prošlosti, bizarno pomešanom sa naivnim uverenjem da državi i onima koji njome vladaju garantuje istu takvu budućnost. Ne garantuje. Pogotovo imajući u vidu sve one mitove kojima se rukovode nadležni, kao i kadrovske greške koje su već napravljene i koje će nesumnjivo biti napravljene u budućnosti. Veoma bih voleo da se taj kontinuirani lanac laži, krađa, brbljanja, ispiranja očiju i imitacije nasilnih aktivnosti umesto dobijanja konkretnih rezultata konačno prekine. Ako treba, neka lete glave onih koji su u sve ovo umešani, u bilo kojoj količini. Jer, posle svega, niko uopšte ne može ostati zdrav i čitav!

To će istovremeno pomenutim neutralnim i prijateljskim državama pokazati da ima smisla da ostanu neutralne i prijateljske u odnosu na Rusiju, a ne da nas zamlaćuju kao poslednje frajere, kako to otvoreno radi Turska, uspešno mameći od nas sve moguće i nemoguće u tehnološkoj i finansijskoj sferi, a u politici gradeći novu Otomansku Portu na račun „ruskog sveta“ u Zakavkazju, Kazahstanu i Centralnoj Aziji, istovremeno snabdevajući Ukrajinu oružjem i čineći sve što je potrebno da ojača svoju sferu uticaja unutar Rusije u slučaju našeg poraza. Što sa interesovanjem prate Indija, Kina, Iran, Brazil i ti isti Arapi. Treba dobiti rat – za početak u Ukrajini, a ne glumiti da rata nema i ponavljati idiotske fraze o spremnosti za pregovore i o „crvenim linijama“, dođavola s njima! Veoma jednostavno…

Telegram kanal E. Satanovskog; 
preveo Ž. Nikčevi Izvor: "Iskra"


 

Коментари