Umetnost kao politički diskurs

Francisco de Goya, Treći maj 1808, Museo del Prado, Madrid

1. Politički diskurzivna umetnost

Gerhardov Rihterov portret „Ujak Rudi“ (1965), na kojem nosi nacističku uniformu, bavi se temom međugeneracijske krivice u Nemačkoj; roman Margaret Atvud „Sluškinjina priča“ (1985) kritikuje patrijarhalno ugnjetavanje kroz priču smeštenu u distopijsko buduće društvo; hip-hop album grupe Public Enemy „Strah od crne planete“ (1990) bavi se institucionalnim rasizmom u Sjedinjenim Državama; film Jasmile Žbanić „Esmina tajna“ (2006) govori priču o žrtvi silovanja koja odgaja svoje dete, otvarajući ovu tešku temu nakon jugoslovenskih ratova. Takva dela se mogu kategorisati kao politički diskurzivna umetnost, u smislu da su prepoznatljivo o političkom pitanju: publika takva dela prima kao doprinos debati u javnoj sferi. Dok je u prvoj polovini dvadesetog veka sama ideja političkog sadržaja u umetnosti morala biti branjena - na primer, u odbrani antirasističke umetnosti od strane V. E. Di Boa (Du Bois, 1926) ili u odbrani „tendencijalne umetnosti“ i uloge autora kao „producenta“ od strane Valtera Bendžamina (Benjamin, 1934/1999) - u našem vremenu umetnost je nesumnjivo postala politički forum. Od TV serija do hip-hop albuma, od feminističkog „kraftivizma“ do ekološke lend umetnosti, dozvola umetnice da prikazuje otvorene političke tendencije kroz svoj rad teško da je upitna.

Međutim, uloga takve politički diskurzivne umetnosti može biti dovedena u pitanje. Na primer, da li treba da kažemo da Atvudov roman samo odražava feminističku kritiku patrijarhalnog društva, ili dodaje nešto toj kritici na način na koji bi to mogla feministička teoretičarka? Strah od Crne planete može motivisati nekoga da primeti rasizam koji se doživljava u Sjedinjenim Državama, ali da li on sam doprinosi političkom diskursu o rasizmu na način na koji bi to mogao manifest? Pitanje na koje predlažem da odgovorim je, shodno tome, sledeće: može li politički diskurzivna umetnost doprineti određenoj političkoj debati o određenim temama ili ona jednostavno uvežbava stavove do kojih se došlo u drugim disciplinama?

Pre nego što se pozabavim pitanjem, potrebna je kratka metodološka napomena. Pozadina mog istraživanja biće ideja deliberativne demokratije: uopšteno govoreći, ideja da se politička debata odvija u javnoj sferi, u kojoj su učesnicima dostupni različiti načini komunikacije. Ključno pitanje za teoretičare javnog razuma u ​​deliberativnoj demokratiji – kao što su Džon Rols, Ejmi Gutman i Jirgen Habermas – jeste koje će deliberativne norme osigurati ishode koji su i pravedno postignuti i verovatno tačni. Da bismo utvrdili doprinos umetnosti diskursu, stoga predlažem da uporedimo političku umetnost sa oblicima javne debate vođenim argumentima, koji se obično predstavljaju kao idealni u okviru dobro uređenog javnog diskursa. Doduše, neki čitaoci će smatrati da je ovaj stav već previše optimističan u pogledu prednosti deliberativne demokratije. Zaista, veza između umetnosti i politike mnogo je lakše proučavana u okviru tradicija kritičke teorije kao što su Frankfurtska škola i poststrukturalizam, koje počinju radikalnim skepticizmom prema javnoj sferi – smatrajući je već duboko ugroženom nejednakim odnosima moći i lažnom svešću – a zatim postavljaju umetnost kao neku vrstu protivteže toj sferi (delovi Teodora Adorna su možda najreprezentativniji ovde). Da stavim svoje karte na sto: slika koju ovde gradim će, nasuprot tome, omogućiti znatno poverenje u javnu sferu u modernim demokratijama, iako se nadam da će odnos između mog stava i nekih valjanih zabrinutosti tradicionalno izraženih u kritičkoj teoriji postati jasniji kasnije u radu.

Istraživanje počinjem ukazivanjem na srodni stav u savremenoj estetici – kognitivizam o umetnosti – kako bih formulisao problem pariteta između umetnosti i neumetničkog diskursa. Razlikujem svoj stav – da umetnost pruža diskurzivno znanje – od stavova da ona pruža iskustveno ili praktično znanje. Zatim, u odeljku 3, ponudiću argumente protiv pariteta u političkom kontekstu. Koristeći Rolsova i Habermasova objašnjenja javnog razuma, izneću argument za supremaciju objektivnog stila političkog diskursa. U odeljku 4, odupreću se ovom argumentu, tvrdeći da postoje slučajevi u kojima nas sam pokušaj naseljavanja objektivnog stila može epistemički pogoršati i da u takvim slučajevima politička umetnost može biti epistemički superiorna. Svoj argument ilustrujem sa dva primera u odeljku 5, pre nego što se pozabavim prigovorima u odeljku 6.

Velázquez, Predaja Brede , 1634-35, Museo del Prado, Madrid

2. Problem pariteta

Umetnički kognitivizam je tvrdnja da umetnost omogućava pristup netrivijalnom znanju, na način koji je specifičan za nju kao umetnost. Nekoliko filozofa je zastupalo kognitivizam naglašavajući preklapanje između umetničkih i sistematskih oblika opravdanja: umetnička dela, baš kao i sistematski diskurs, mogu pružiti misaone eksperimente (Camp, 2009), mogu ponuditi primere vrline i poroka (Carroll, 2002), mogu podstaći induktivno rezonovanje od primera do opštih zaključaka (Putnam, 1978), mogu apelovati na emocije da bi motivisali argumente (Nanay, 2013) i mogu razjasniti koncepte nudeći im specifične primene (John, 1998). Ove filozofske napore mogli bismo nazvati formulisanjem „argumenta iz preklapanja“: umetnost je izvor znanja, jer se umetnička sredstva preklapaju sa metodama koje mi, kao filozofi, već prepoznajemo kao pogodne za znanje. Ovo se lako može prevesti u politički kontekst. Atvudova „Sluškinjina priča“ (1985) može se posmatrati kao pažljivo konstruisan misaoni eksperiment o životu proživljenom pod ekstremnom mizoginijom; Može se reći da „Strah javnog neprijatelja od crne planete“ (1990) konceptualno razjašnjava koncept „sistemskog rasizma“ pružajući jasne primere istog. Korišćenjem takvih legitimnih sredstava političkog diskursa, svako umetničko delo time unapređuje naše razumevanje političkih pitanja kojima se bavi.

Dakle, umetnost može jasno doprineti političkom diskursu. Međutim, početni problem koji je umetnički kognitivizam nastojao da reši, uglavnom 1990-ih i 2000-ih, bio je da li umetnost uopšte može da pruži bilo kakvo vredno znanje (Lamarque and Olsen, 1994, str. 324 i dalje, 68, 84–5, 402 i dalje). Sada kada je ta zabrinutost uglavnom rešena, javlja se još jedan problem: problem epistemičke jednakosti između umetnosti i neumetničkih disciplina. Razmotrite ovu analogiju. Vodite pijani kasnonoćni razgovor o politici sa posebno briljantnim prijateljem. Iako razgovor ne ispunjava rigoroznost akademskog diskursa, verovatno se iz njega može mnogo toga naučiti. Čak i ako je nepovezan i digresivan, razgovor i dalje može sadržati validne argumente i istinite tvrdnje, čak i povremene trenutke inspiracije. Pa ipak, takođe je istina da biste efikasnije stekli relevantno znanje da vaša prijateljica nije bila pijana i da je bila u stanju da sistematičnije organizuje svoje misli. Zabrinutost je sada u tome što je umetnost baš kao i vaša briljantna, pijana prijateljica: preklapanje ne garantuje paritet. Pošto neumetnički politički diskurs ima samo jedan cilj (da produbi naše razumevanje političkih pitanja), on može da apsorbuje bilo koji od mehanizama koji se nalaze u umetnosti (kao što su detaljni misaoni eksperimenti ili emocionalno snažni primeri) i da ih primeni precizno po potrebi, bez ometanja drugih ciljeva (kao što je tempo u fikciji ili rima u hip-hopu). Iako umetnost može dobro, čak i veoma dobro, da unapredi znanje, ostaje mogućnost da će umetnost uvek biti lošija u pružanju znanja od teorijskih disciplina. To je problem pariteta.

Prilikom izbora načina rešavanja problema pariteta, kognitivista u kontekstu umetnosti nailazi na zanimljivu prekretnicu. Prva opcija je pretpostavka da postoje posebne vrste znanja koje je umetnost posebno dobra u sticanju. Neki filozofi su unapredili ideju da umetnost nudi iskustvene uvide (npr. Gaut, 2007, str. 141–202; Green, 2010; Walton 1990, str. 25–30, 34–35, 95, 211), ili da umetnost pruža praktičnu moralnu mudrost (npr. Carroll, 2002; Gaut, 2007, str. 163 i dalje; Nussbaum, 1990, str. 148–67). Tačna priroda ovih tvrdnji varira od filozofa do filozofa, a neke od njih mogu se tumačiti kao sklonost ka gore pomenutim tvrdnjama o „preklapanju“. Ali važna poenta je sledeća: ako se insistira na tome da se iskustveno i praktično znanje do kog se dolazi kroz umetnost zaista razlikuje od propozicionalnijeg znanja koje se traži kroz argumentaciju, onda je lako prevazići problem pariteta. Umetnost tada vlada sopstvenim carstvom ne-propozicionog, ne-parafraziranog uvida (uporedi Nusbaum, 1990, str. 4–5), dok su sistematske intelektualne discipline ograničene na sopstveni domen.

Međutim, insistiranje na jasnoj razlici između različitih domena znanja čini mi se neprikladnim za politički diskurzivna umetnička dela. Politički diskurzivna dela pokreću tezu, poentu ili temu koja je jasno čitljiva iz perspektive drugih disciplina (upravo zbog toga se ova dela pogrdno nazivaju „tendencijalnim“ ili čak „didaktičkim“ umetničkim delima). Umetnička kritika koja okružuje Rihterovog „Ujaka Rudija“ rutinski ukazuje na temu međugeneracijske krivice u Nemačkoj, a recepcija Atvudove „Sluškinjine priče“ ukazuje na kritiku patrijarhalnih odnosa. Ali takve teme su u potpunosti diskutabilne kroz političke nauke ili filozofiju. Stoga, ako umetnička dela daju istinski doprinos našem razumevanju takvih tema, njihov doprinos ne može biti radikalno drugačije vrste i mora biti predmet ispitivanja od strane sistematskih disciplina.

Iz tog razloga, predlažem da krenemo drugim putem i insistiramo da politička umetnost i sistematske discipline teže znanju iste vrste. Vrsta znanja o kojoj je reč biće, u velikoj meri, propozicionalna (uključivaće tvrdnje o tome kakav je svet ili kakav bi trebalo da bude), ali ne moramo se previše zamarati propozicionalno-praktično-iskustvenom razlikom, koja se ponekad u filozofiju umetnosti uvozi iz analitičke epistemologije. Dva druga pojašnjenja su važnija. Prvo, pozivajući se na termin „znanje“ u političkom kontekstu, želim da pretpostavim da se može postići neki epistemološki napredak u oblasti politike, iako to dozvoljava da mogu postojati područja neizvesnosti koja nikada nećemo u potpunosti rešiti (možda nikada nećemo znati kako izgleda savršeno društvo, ali sada znamo da feudalizam nije). Drugo, čini se da postoji kontrast između diskurzivnog propozicionog znanja, kao što je znanje o prirodi tolerancije, i svakodnevnog propozicionog znanja, kao što je znanje da „napolju pada kiša“. Svakodnevno propoziciono znanje možemo dobiti jednostavno iz percepcije ili iz svedočenja. Diskursivno znanje, nasuprot tome, je stvar složenijih procesa opravdanja. Može se reći da je subjekt bolje razumeo, recimo, prirodu patrijarhata, ako je razmatrao veći broj teorija i činjenica i razradio svoje konceptualne šeme. Znanje koje tražimo dolazi na intelektualno zahtevnije načine nego što je to jednostavno gledanje kroz prozor ili pitanje učitelju.

U ovom kontekstu, moramo ići dalje u našoj analizi umetnosti nego što je to učinio „argument preklapanja“. Zadatak je da se ponovo pozabavimo problemom pariteta, da pokažemo da umetnost nije drugi najbolji put do znanja i da to učinimo bez pozivanja na posebnu sferu znanja. Drugim rečima, vraćamo se usred Platonove drevne svađe između poezije i filozofije u Platonovoj originalnoj formulaciji, odnosno njihove svađe oko iste oblasti – oblasti politike – gde je važno istina, pravda i pažljivo razmišljanje (uporedi Platon, 2000, X 607b5–6).

Eugène Delacroix, Sloboda predvodi narod , 1830, Musée du Louvre, Pariz

3. Prevlast objektivnog stila

U gornjoj analogiji, umetnost je odgovarala pijanom prijatelju. Ali ova podudarnost nije baš očigledna. Zašto pijani prijatelj ne bi bio, recimo, politička filozofija ili politička nauka?

Pretpostavka protiv umetnosti deluje prirodno i dolazi iz same filozofije. Posebno u analitičkoj filozofiji, počeli smo da cenimo određeni odmereni stil koji uključuje pronicljivo strukturiranje argumenata, jasan naglasak, definitivne zaključke, sistematsko predstavljanje dokaza, eliminisanje autorovog prepoznatljivog glasa i autobiografije, nedostatak ulepšavanja i digresija, izbegavanje dvosmislenosti i druga slična stilska svojstva. Takav stil možemo nazvati „objektivnim stilom“ diskursa. Jedna odbrana toga, slična manifestu, može se naći u delu Timotija Vilijamsona „Filozofija filozofije“:

Potrebna nam je neprivlačna vrlina strpljenja da bismo čitali i pisali filozofiju koja je jasno strukturirana koliko težina teme zahteva, i strogost da bismo bili nezadovoljni privlačnom prozom koja ne ispunjava te standarde. Strah od dosađivanja sebi ili svojim čitaocima je veliki neprijatelj istine. (Williamson, 2007, str. 288)

Prateći ovu liniju razmišljanja, umetnost bi gotovo sigurno bila smatrana neprijateljem istine; na kraju krajeva, malo umetnika se trudi da dosađuje svojoj publici. Međutim, još uvek nije jasno šta bi tačno moglo da opravda našu sklonost ka objektivnom stilu kada je u pitanju politički diskurs. Na kraju krajeva, diskurs koji je toliko dosadan i nezanimljiv da niko nema strpljenja da se u njega uključi, verovatno neće nikoga ubediti. Da bismo izneli argumente za objektivan stil, moramo razmotriti pravilan proces sticanja znanja kroz političku debatu. Pogodan filozofski portret takvog procesa može se pozajmiti iz teorije demokratskog diskursa u njenom izvornom obliku; ovde ću se osloniti na dva njena najpoznatija predstavnika, Džona Rolsa i Jirgena Habermasa.

Iako su sledili različite političke agende, i Rols i Habermas su branili pojam javnog razuma: ideju da legitimitet političkih pravila ne zavisi samo od saglasnosti stvarnih građana, već i od onoga oko čega bi se složili odgovarajuće idealizovani racionalni subjekti. Za Rolsa, samo „razumni“ subjekti čine biračko telo javnog razuma. To su subjekti koji mogu privremeno ograničiti sopstvena interesovanja, stavove, suštinska mišljenja ili verske poglede, sugerišući veo nepoznavanja Rolsovog „originalnog stava“ (Rawls, 1997, str. 769–73; Rawls, 2005, str. 22–23, 47–59). Habermasova rana teorija komunikativne racionalnosti slično propisuje da oni koji se bave javnom argumentacijom moraju pretpostaviti „idealnu govornu situaciju“ (Habermas, 1970; za razjašnjenje videti Brand, 1990, str. 11, 19–24, 28–29). Ovde subjekti ne nastoje da jedni druge prisile na mišljenja (ono što Habermas naziva „strateškom akcijom“), već zajednički teže da pronađu inherentno dobra rešenja („komunikativna akcija“) (Habermas, 1984, str. 87–88, 94–96). Kao i kod Rolsovih racionalnih subjekata, učesnici u idealnoj govornoj situaciji nepristrasno vagaju različite političke opcije, tako da „[učesnikova] komunikaciona struktura isključuje bilo kakvu spoljašnju ili unutrašnju prisilu osim sile boljeg argumenta“ (Habermas, 1990, str. 88–89). Ni Rols ni Habermas se prvenstveno ne bave pitanjem koji retorički stil treba koristiti u idealizovanim uslovima političkog diskursa koji opisuju. Međutim, slika koju slikaju teži ka objektivnom stilu.

Na primer, u delu „Politički liberalizam“, Rols sugeriše da racionalni agenti treba da poštuju dužnost civilizovanosti jedni prema drugima – to jest, da budu spremni da objasne kako njihove političke preferencije proizilaze iz nepristrasnih interesa (Rols, 2005, str. 217). On takođe uvodi zahtev da to čine na pristupačan način (Rols, 2005, str. 162n28), a na drugim mestima poziva na „javne prilike za urednu i ozbiljnu diskusiju o fundamentalnim pitanjima i problemima javne politike“ (Rols, 1997, str. 772, moj naglasak). Rols pruža odmeren i nepristrasan stil u kojem bi sudije Vrhovnog suda idealno trebalo da daju svoja mišljenja kao primer (2005, str. 235 i dalje). Habermas, slično, insistira da svi oblici javnog razuma treba da budu oslobođeni pokušaja manipulacije drugom stranom i da treba da budu u principu opravdani u idealnoj govornoj situaciji davanja razloga i ustupanja mesta boljim argumentima: „Čak i najprolaznije ponude govornih činova, najkonvencionalniji odgovori da/ne, oslanjaju se na potencijalne razloge“. (Habermas, 1996, str. 19; citirano u Alen, 2012, str. 356) Iz tog razloga, kako je jedan komentator primetio, Habermas zahteva da govornici idealno izbegavaju neiskrenost, samoprotivrečnost i nedoslednu upotrebu termina i ironije (Panagija, 2004, str. 832–33).

Ovde se propisuje određena korespondencija između idealizovanih političkih subjekata i načina razmišljanja o njima. Razumni učesnici u javnom diskursu, kao što smo videli, imaju dužnost da uklone idiosinkratičke epistemološke prepreke: svoje individualne predrasude, svoju želju da dominiraju drugima i tako dalje. Oni potvrđuju ovu posvećenost razumu obraćajući se samo onim epistemološkim preprekama koje su neizbrisive i zajedničke: prepreke kao što su inherentna težina uključenih argumenata, nedostupnost dokaza ili nejasnoća zajedničkih koncepata (to je ono što Rols naziva „teretima prosuđivanja“; Rols, 2005, str. 56–57). Za takve prepreke, objektivni stil rezonovanja biće najprikladniji. Objektivni stil odvaja idiosinkratični stav govornika od sadržaja njegovih argumenata i, eliminišući karakteristike poput namerne samoprotivrečnosti ili nedostatka ozbiljnosti, objektivni stil je takođe najpristupačniji – to jest, najlakši za praćenje drugim razumnim učesnicima.

Treba napomenuti da ova racionalistička slika javnog razuma više nije toliko dominantna u političkoj teoriji kao što je bila kada su je Rols i Habermas prvi put formulisali. Neki zagovornici deliberativne demokratije postali su otvoreniji za oblike komunikacije koji prevazilaze argumentaciju, posebno kada se razmatraju stvarni, a ne idealizovani, uslovi demokratskog razmatranja (Polletta and Gardner, 2018). Argument koji nameravam da formulišem za političku umetnost je u velikoj meri usklađen sa takvim razvojem. Pored toga, racionalistički model ostaje u srži teorije demokratskog razmatranja (uporedi Goodin, 2018) i, čak i u svom proširenom formatu, pruža kontrast umetničkim oblicima. Umetnost ne ispunjava baš svoje zahteve: slika krivice koja se pretvara u razmišljanje čak ni ne nudi jasne zaključke, a hip-hop albumi se ne pridržavaju „dužnosti civilizovanosti“. Zato, za sada, hajde da destilujemo racionalistički model javnog razuma u ​​argument za supremaciju objektivnog žanra i razmotrimo implikacije koje takav argument ima na dela političke umetnosti.

Prva premisa argumenta ovde je da, na početku svakog političkog istraživanja, racionalni subjekti treba da teže idealizovanom stanju govora. Trebalo bi da pokušaju da što više smanje svoje individualne epistemološke barijere: da ograniče svoje predrasude, ali i da se pripreme za dosadu i ometanje. Diskutabilno je koliki stepen idealizacije treba da očekujemo od stvarnih učesnika (uporedi Vallier, 2018, §2.4); međutim, čini se jasnim da bi entiteti trebalo da teže da budu što nepristrasniji i javno svesni. Nazovimo takvo težnje stanje - stanje sa najmanje mogućim epistemološkim preprekama - stanjem diskurzivne racionalnosti. Važno je napomenuti da prva premisa ne zahteva nužno da učesnici u javnom diskursu ikada postignu to stanje, već samo da je to nešto čemu treba da težimo. I to se čini očiglednim: stanje sa najmanje epistemoloških prepreka je ono kome treba da težimo.

Druga premisa je da je objektivni žanr najprikladniji subjektu u stanju diskurzivne racionalnosti. I ovo deluje verovatno. Jasnim strukturiranjem argumenata i nepristrasnim predstavljanjem dokaza, objektivni stil se upravo bavi preostalim, neizbrisivim preprekama svakom istraživanju. Objektivni stil ne pravi ustupke lenjosti, predrasudama, lakoj distrakciji, pa čak ni tendenciji da bude pokrenut bilo čim osim snagom boljeg argumenta. Različite karakteristike tipične za umetnost, kao što su tempo zapleta, briga za ritam ili stvaranje namernih aporija, s druge strane, nisu adresirane na neizbrisive epistemološke prepreke - naime, teškoću argumenata ili nedostupnost dokaza. Upravo ti uređaji koji odvajaju umetnost od objektivnog diskursa su, stoga, u najboljem slučaju suvišni, a u najgorem odvlače pažnju.

Ono što sledi iz ovih premisa - da treba da težimo diskurzivnoj racionalnosti i da je objektivni stil najprikladniji tom stanju - jeste određena elitna pozicija za objektivni žanr. Razumni subjekt i objektivni stil diskursa su dobro usklađeni; Oni su model istraživača i model medija svakog intelektualnog istraživanja. Može se primetiti da su, u stvarnosti, retorički stilovi u javnim debatama mnogo više pomešani (na primer, postoji više subjektivnih oblika novinarstva i više ličnih načina javnog obraćanja). Ali kompas epistemološkog prestiža u političkom diskursu ukazivaće na stilski objektivne elemente, baš kao što Vilijamson sugeriše za filozofiju uopšte. Dakle, ne postoji paritet između objektivnog političkog diskursa (filozofija, političke nauke, ozbiljno novinarstvo itd.) i umetnosti.

Ipak, ovaj argument ne implicira da bi pravi stav filozofa prema umetnosti trebalo da bude prezir; već bi trebalo da bude neka vrsta pokroviteljskog ohrabrenja. Umetnost, kao što smo videli, preklapa se sa drugim oblicima javnog diskursa. Stoga može služiti onim javnim diskutantima koji, zbog neke manje slabosti ili nedostatka, ne mogu u potpunosti težiti stanju diskurzivne racionalnosti (uporedi Poleta i Gardner, 2018, str. 72–3). Za nekoga ko se lako dosađuje, na primer, Atvudova uzbudljiva naracija u „Sluškinjinoj priči“ može biti koristan uvod u ideje o antipatrijarhatu. Za nekoga koga zastrašuju banalni tekstovi o socijalnoj pravdi, rep albumi mogu pružiti zanimljiviji način razmišljanja o ugnjetavanju rasizma. Slično tome, mogli bismo reći da uvodi u filozofiju (ali ne i ozbiljni tekstovi) mogu imati književni oblik, poput Jostejnovog „Sofijinog sveta“ (1991) ili Titohija Vilijamsonovog „Tetraloga“ (2015). Umetnost, dakle, može igrati neku vrstu didaktičke, predškolske sluškinje filozofiji. Za diskurzivno znanje najviše vrste, ipak moramo se uzdići do vidovnjačke marljivosti objektivnog stila.

Emanuel Leutze, Washington prelazi Delaware , 1851, Metropolitanski muzej umjetnosti, New York 4. Pluralnost retoričkih načina

Naš cilj sada je da opovrgnemo argument za supremaciju objektivnog žanra. Predlažem da ne dovodimo u pitanje drugu premisu: da je objektivni žanr najpogodniji za subjekte koji su već dostigli stanje diskurzivne racionalnosti. Volim da zamišljam subjekte poput duša u Danteovom Raju, ne sveznajuća, ali idealno racionalna bića, koja verovatno ne bi imala mnogo koristi od političke umetnosti bilo koje vrste. Predlažem da umesto toga odbacimo prvu premisu i tvrdimo da težnja ka stanju diskurzivne racionalnosti - ograničavanje sopstvenih predrasuda i tako dalje - nije uvek epistemički najbolja stvar koju treba učiniti na početku istraživanja. Ovo može delovati kontraintuitivno, ali ovde postoji važna dvosmislenost. Ako „težiti“ shvatimo jednostavno kao „želju biti unutra“, onda bismo se trebali složiti sa prvom premisom: stanje sa najmanje epistemoloških prepreka je epistemički najpoželjnije. Međutim, ako „težnju“ shvatimo kao „pokušaj smirivanja“, onda premisa postaje manje očigledno privlačna. Drugim rečima, moramo se zapitati da li bi, za ljude poput nas, mogle postojati situacije u kojima bi se napor da se uzdignu na ovu uzvišenu poziciju obio o glavu, stvarajući nove epistemološke prepreke ili neuspevajući da ukloni postojeće. Moraćemo ovde da popunimo neke detalje. Ko su „ljudi poput nas“? Kakva bića bi se mogla spotaknuti i ogrebati kolena dok posežu za najvišim ešalonima racionalnosti?

Nedavna socijalna epistemologija ukazala je na različite načine na koje epistemološke prepreke čine deo naše društvene pozadine: nepravda može biti utkana u javno dostupne koncepte (Fricker, 2007, str. 18–27), u naš osećaj identiteta (Stanley, 2015, str. 196–201; dalje Stebbing 1939, str. 33), i može biti inherentna psihološkim stavovima poput zatvorenosti ili dogmatizma (Cassam, 2019, poglavlja 2–4). Ako prihvatimo da su takve prepreke sveprisutne i tvrdoglave, pravo pitanje je da li je duboko udahnuti, istaknuti ih, „staviti u zagrade“, a zatim postupati strogo objektivnim stilom uvek optimalan način da se prevaziđu.

Da biste shvatili šta mislim, razmotrite nekoliko primera; oni su prikupljeni iz filozofske i političko-naučne literature. Politikološki naučnici Brendan Najan i Džejson Rajfler izvestili su o „efektu kontraakcije“ u političkom ubeđivanju (Nyhan and Reifler, 2010). Do ovoga dolazi kada se debatistu ponude dokazi koji protivreče njegovom preferiranom uverenju; zanimljivo je da nuđenje takvih novih dokaza može imati suprotan efekat, tako što učesnik potom udvostruči svoje uverenje umesto da ga revidira u skladu sa novim podacima. Najan i Rajfler su posmatrali ovaj efekat u kontekstu Drugog zalivskog rata, kada su ispitanicima koji su za rat i verovali u postojanje oružja za masovno uništenje (OMU) u Iraku predstavljeni dokazi koji govore suprotno. Nakon toga, ispitanici su, zanimljivo, prijavili veću sigurnost u postojanje OMU (Nyhan and Reifler, 2010, str. 314–15; analogni nalazi su pronađeni i na levoj strani ideološkog spektra). Zanimljivo je za naše svrhe da su korektivni dokazi u ovim eksperimentima uvek predstavljeni na objektivan način: kao nepristrasni, činjenični izveštaji. Pa ipak, takvi mirni, na dokazima zasnovani kontraargumenti naveli su ispitanike da se još čvršće drže svojih uverenja, kada bismo očekivali da smanje svoj kredibilitet ili da ga barem ne promene.

Da bismo dali drugačiji primer kako nas objektivni stil diskursa može izneveriti, razmotrite nedavno istraživanje Robin Mekene (2019) o oštećenoj sposobnosti ispitanika da steknu nova opravdana uverenja, kada su ta uverenja u skladu sa ideološkim stavom ispitanika. Na primer, Mekena tvrdi da su ispitanici koji se identifikuju sa liberalnim i ekološkim vrednostima manje kritični prema studijama koje podržavaju postojanje klimatskih promena. Iako klimatske promene, naravno, postoje, neće svi prikazi svih njihovih aspekata biti činjenično tačni, a liberalno-ekološka publika će verovatnije nekritički prihvatiti takve manjkave studije. Kao rezultat toga, čini se da smo manje sposobni da steknemo nova znanja o pitanjima sa kojima se politički identifikujemo, čak i ako su naši stavovi uglavnom tačni (McKenna, 2019, str. 758, 763–65; analogni slučajevi mogu se naći i na drugim mestima na političkom spektru). Ponovo, objektivna, naučna prezentacija dokaza ne čini se da sama po sebi pruža nikakvu dodatnu pomoć našim kritičkim sposobnostima. Kada postoje snažna politička opredeljenja, čini se da smo previše srećni da nas vodi putem koji nas vodi do željenog zaključka – bez vršenja adekvatnog kritičkog pritiska usput.

U svim ovim slučajevima nalazimo ono što je Adrian Pajper nazvao stanjem „pseudoracionalnosti“: privid racionalne koherentnosti koju naseljavamo kako bismo opravdali uverenja kojima smo posvećeni (Pajper, 2013, str. 289–96, 312–16). Pajperova poenta, koliko ja razumem, jeste da takvi subjekti ne moraju da se upuštaju u namerni sofizam; oni ne koriste argumente jednostavno cinično da bi izneli poentu u koju ne veruju, kao što je Habermas jednom predložio (Habermas, 1984, str. 295 i dalje). U stvari, subjekti mogu sasvim iskreno pokušati da zagrade svoje predrasude i razmišljaju nepristrasno; oni samo nastavljaju da vrednuju dokaze ili primenjuju fokus na pristrasan način. Naše pridržavanje objektivnog stila može biti sasvim dobronamerno, ali to ne garantuje da će naši epistemološki procesi teći besprekorno.

Ako se takvi slučajevi priznaju, ključno pitanje postaje: šta, ako išta, može pomoći? Šta bi pokrenulo osobu iz stanja pseudoracionalnosti? Kao što gore navedeni primeri pokazuju, jednostavno više truda i upornije traženje racionalne argumentacije neće uvek uspeti. U ovim slučajevima, mogli bismo nagađati, sarkastična opaska sagovornika može nas naterati da shvatimo da smo žrtvovali istinu argumentativnoj strogosti. Ili, možda, šala, ili tužan ton glasa, ili, alternativno, pravljenje zdravog zvuka, lupanje o sto, govoreći: „Hajde, znam da si pametan, ali pogledaj činjenice!“. Šta će - ako išta - dovesti do epistemološkog napretka i prepoznavanja činjenica zavisiće od specifične dinamike situacije. Svako ko se bavio dugotrajnom intelektualnom gimnastikom oko vrućeg političkog pitanja - ili čak u debati o tome čiji je red da pere sudove - sumnjam da će biti upoznat sa ovim fenomenom donekle. Da bi se sagledala i prevazišla određena epistemološka prepreka, ponekad je neophodno preći sa objektivnog stila na drugi retorički način.

U ovom trenutku, možda bi bilo korisno ponovo priznati taj veliki raskol u zapadnoj političkoj teoriji dvadesetog veka: između onih koji su veličali racionalno promišljanje kao najbolje sredstvo za političku emancipaciju i onih koji su sam objektivni stil tretirali kao nepopravljivo korumpiran odnosima moći. Rols i Habermas, kao i većina analitičkih političkih filozofa prve generacije, mogu se ubrojati u prvi tabor; ideološki kritičke tradicije, od Teodora Adorna i Žaka Deride do Džudit Batler, u drugi. Iako ne želim da ovaj rad ulazi u neukrotivu teritoriju ovog raskola, vredi istaći da naša diskusija u ovom trenutku omogućava srednji put između ovih krajnosti: pluralistički stav. Ponekad će iskrena težnja ka diskurzivnoj racionalnosti i objektivnom stilu ponuditi najbolja raspoloživa sredstva za prevazilaženje društvenih epistemoloških prepreka. Ali to ne mora biti univerzalni slučaj. Da bismo opovrgnuli argument o supremaciji objektivnog stila, ne moramo učiniti ništa tako ambiciozno (i kontraproduktivno) kao što je dekonstrukcija svih slučajeva objektivnog stilskog razmišljanja. Naša kritika objektivnog stila može se ograničiti, skromnije, ali i preciznije, na izolovane slučajeve - one u kojima objektivno stilsko razmišljanje epistemološki ne uspeva.

Pretpostavljam da je ovo pukotina u oklopu objektivnog stila kroz koju možemo rešiti problem pariteta. Pokušaj da se nastani stanje diskurzivne racionalnosti nije uvek dobra ideja. Ova tvrdnja deluje dovoljno skromno; ali ako je tačna, i dalje moramo preduzeti još nekoliko koraka da bismo osigurali paritet između umetničkih i objektivnih žanrova. Moramo da demonstriramo neku vrstu korespondencije: da pokažemo da upravo u onim slučajevima gde objektivni stil ne uspeva, umetnička sredstva mogu pomoći u prevazilaženju epistemoloških prepreka. To je opšti model, ako hoćete. Ali da bi se osigurao paritet sa bilo kojim određenim žanrom umetnosti, ili čak bilo kojim određenim umetničkim delom, diskusija sada mora postati fragmentiranija i osetljivija na kulturno specifične kontekste; filozofija ovde mora udružiti snage sa istorijom umetnosti i umetničkom kritikom. Ponudiću samo dve, nužno kratke i šematske, ilustracije.

Edouard Manet, Pogubljenje cara Maksimilijana , 1868-69

5. Politička umetnost u kontekstu

Da bih ilustrovao kako se paritet može postići, koristiću dva primera politički diskurzivne umetnosti koja pripada novijoj anglofonoj popularnoj kulturi. S obzirom na status Sjedinjenih Država kao globalnog kulturnog hegemona, ovi primeri zahtevaju malo uvoda, što će se u kratkom filozofskom radu morati prihvatiti kao donekle neugodna prednost američke hegemonije. Takođe bih trebalo da kažem na samom početku da ih ne smatram nužno najsavršenijim delima političke umetnosti. U stvari, neki od njihovih veoma uočljivih nedostataka omogućiće nam da pokažemo kako umetnost učestvuje u javnom pokušaju da se postigne diskurzivno znanje, ali može (baš kao i diskurs objektivnog stila) i doprineti i odvući od toga.

Prvo ćemo razmotriti satirična dela koja su bila popularna 2000-ih, kao što su „Borat“ (2006) i „Bruno“ (2009) koje je stvorio Saša Baron-Koen, ili „Saut Park“ (1997 –) i „Tim Amerika“ (2004) Treja Parkera i Meta Stouna. Ova dela imaju preuveličan, groteskni, rableovski kvalitet. Baš kao što su „Gargantua i Pantagruel“ Fransoa Rablea omalovažili sve slojeve društva šesnaestog veka kroz grubost i apsurd, ove moderne satire nemilosrdno otimaju različite političke stavove i likove. One omalovažavaju i ideale koje njihova liberalna publika doživljava kao „loše“ (domaći i imperijalistički oblici američkog šovinizma), i one koje mogu doživeti kao „dobre“ (ekološki pokret, multikulturalizam, pacifizam). Na primer, „Tim Amerika“ ismeva američku jastrebovu spoljnu politiku – oličenu u katastrofalno nespretnoj operativnoj grupi „svetske policije“ – ali se takođe ismeva i idealističku, pacifističku opciju, koju predstavlja banda glupih holivudskih glumaca. Boratova primarna meta je, u međuvremenu, svakako ležerni šovinizam nekih Amerikanaca, čije su otvoreno ksenofobične reakcije prikazane u finalnoj verziji filma. Međutim, odstupam od tumačenja koja Borata vide kao nedvosmisleno subverzivnog protivnika ksenofobije (za takvu analizu videti Zupančič, 2008, str. 33). Filmski prikaz protagoniste kao promiskuitetnog i grubog takođe kanališe stereotipe o imigrantima iz trećeg sveta, i mislim da je film stoga u suprotnosti sa liberalnijim senzibilitetom, koji bi takve prikaze cenzurisao kao uvredljive. Ukratko, ove satire su odlučno nestranačke (a možda čak i nestranačke); umesto da izaberu stranu, one omalovažavaju sve političke stavove koji su dominirali javnom sferom u vreme njihovog nastanka.

Neću pokušavati da detaljnije opišem takve neo-rabeleovske satire, iako bi se svakako mogla pokazati njihova veza sa drugim ustaljenim žanrovima satire (npr. Horacije, Juvenal, Menipej, Drajden i tako dalje) ili sa drugim subverzivnim komedijama (uporedi Grifin, 1994; Zupančič, 2008). Za sada, izdvojimo samo jednu umetničku karakteristiku zajedničku ovim delima: neselektivno omalovažavanje suprotstavljenih političkih stavova. Ova karakteristika nije nešto što obično nalazimo u delima napisanim objektivnim stilom, niti možemo zamisliti da se lako u njega uvede. Objektivni stil generalno teži da istakne jedno gledište na račun drugog, i to s poštovanjem. Dakle, šta bi se epistemološki moglo postići takvim umetničkim sredstvom, takvom poplavom niskih udaraca?

Epistemološku korist neo-orabelovske satire treba razumeti u specifičnoj pozadini polarizovanog političkog prostora. Kao što smo videli u prethodnom odeljku, subjekti koji se snažno identifikuju sa određenim stavom mogu smatrati da je objektivni stil manje pogodan za kritičku reviziju svojih uverenja. Ispravke objektivnog stila mogu imati suprotan efekat, dok se potvrde objektivnog stila mogu prihvatiti nekritički. Kad god se pojavi takva visoko polarizovana politička situacija, svako slabljenje identifikacije subjekta sa njegovim političkim taborom može postati epistemološki korisno. Neo-rabeleanska satira, u svom najboljem izdanju, upravo to i čini. U svetu Tima Amerika, liberalni gledalac se podjednako neudobno identifikuje sa licemernim holivudskim glumcima kao i sa bezumnim vojnim intervencionistima. Borat može biti granični slučaj, jer su ovde čak i politička uverenja koja leže u osnovi demokratije – poput verovanja da su ksenofobični stereotipi loša stvar – privremeno suspendovana u prikazu protagoniste. Sada, na pogrešnom mestu, u pogrešno vreme, u pogrešnim rukama, ovo svakako može dovesti do opasnog cinizma, ali, u pravom trenutku, neo-arapska satira može ciljati nešto sa čime diskurs objektivnog stila ima problema: može potkopati preterano samopouzdanje subjekta u sopstveni stav. Privremenim ublažavanjem naše vezanosti za bilo koji od suprotstavljenih stavova u javnoj sferi, ovaj oblik satire može rekalibrisati kritički kapacitet potreban za pravilnu obradu argumenata i dokaza.

Za moj drugi (i sasvim drugačiji) primer, razmotrimo ono što bismo mogli nazvati umetničkim delima koja podižu vidljivost: dela koja stavljaju u prvi plan iskustva ugnjetavanih i kulturno nedovoljno zastupljenih društvenih grupa. Nedavna televizijska serija „Poza“ (2018–) je jedno takvo delo. Serija je smeštena u subkulturu plesnih dvorana u Njujorku krajem 1980-ih, kojom su uglavnom upravljali LGBT+ i rodno nekonformni ljudi druge boje kože. Ako uzmemo u obzir epistemološke prepreke sa kojima se suočavaju umetnička dela koja podižu vidljivost, jedan nesporni predlog bi bio: esencijalizacija. Možemo je definisati kao tendenciju da se objasni cela nečija ličnost – njeni motivi, emocije, sposobnosti i etos – pozivajući se na tip kojem se smatra da pripada. Otvoreno negativni stereotipi su jasan slučaj esencijalizacije, ali esencijalizacija može biti prisutna i u suptilnijim oblicima ksenofobije; na primer, stereotipi koji pripisuju naizgled pozitivnu osobinu, kao što je „osećaj za ritam“ crncu ili „umetnički osećaj“ homoseksualcu (uporedi Pajper, 2013, str. 438–39). Edvard Said sažeto opisuje ovaj fenomen u svojoj studiji o orijentalizmu:

[U orijentalističkom načinu razmišljanja], [trebalo bi] da pretpostavimo da ako Arapin oseća radost, ako je tužan zbog smrti svog deteta ili roditelja, ako oseća nepravdu političke tiranije, onda su ta iskustva nužno podređena goloj, neukrašenoj i upornoj činjenici da je Arapin.(Said, 1978, str. 230)

Kao epistemološka prepreka, esencijalizacija može dovesti do raznih pogrešnih verovanja o drugim osobama, što zaista može imati ozbiljne političke posledice. Adrian Pajper opisuje takvu esencijalizaciju kao ksenofobiju; kako ona kaže, ksenofobija „svodi složenu singularnost svojstava drugog na previše pojednostavljen, ali konceptualno upravljiv podskup“. (Pajper, 2013, str. 422).

Diskusija objektivnog stila svakako ima ulogu u prevazilaženju esencijalizacije, na primer, pokazujući da su stereotipi empirijski neutemeljeni. Ipak, možemo sugerisati da objektivni diskurs, u samoj svojoj strukturi, otežava sagledavanje pojedinaca u njihovoj jedinstvenosti. Objektivni diskurs mora postulirati apstraktne grupe čak i kada poziva na emancipaciju tih grupa. Stoga, čak i ako bi se u dobroj veri reklo da su se „LGBTQ osobe suočile sa izazovima takve i takve prirode...“, slušalac je već predisponiran da posmatra singularnu prirodu svake osobe kako se prvenstveno razume kroz njeno članstvo u toj grupi. Naravno, može se pokušati ublažiti ovaj efekat raznim kvalifikacijama unutar objektivnog diskursa („neke LGBT osobe su težile da...“). Međutim, treba napomenuti da format kao što je televizijska serija nema problem postuliranja grupa sa esencijalnim karakteristikama ugrađenim u njenu strukturu, kao što to čini objektivni stil. U TV seriji jednostavno pratimo sudbinu pojedinačnih likova i ne dobijamo skup teza o njima kao društvenoj grupi.

To ne znači da je svaka televizijska serija izuzetno dobra u tome; ranije epizode ​​serije „Poza“ su, verujem, manje uspešne u razbijanju esencijalizacije. One uključuju nekoliko klišeiziranih, sapunskih priča, poput rivalstva između Blanke i Elektrinog mentora i učenice, tako da jedina istaknuta karakteristika u inače predvidljivoj situaciji ostaje društveni tip protagoniste. Međutim, kako serija napreduje, likovi se sve više pojavljuju u svojoj individualnosti. Blankina reakcija na njenu dijagnozu HIV-a je posebno složena, razvijajući se od očaja do osećaja svrhe i često korišćenog humora. Sve ovo čini Blanku, koju igra M.J. Rodrigez, osobom čije postupke publika ne može jednostavno svesti na postupke „tipične“ trans žene. Ako je esencijalizacija epistemološka prepreka koja nas sprečava da steknemo diskurzivno znanje o drugim osobama (uporedi Pajper 2013, str. 421 i dalje), onda dugi narativni format savremene TV serije, kada se inteligentno koristi, nosi određene specifične prednosti u odnosu na diskurs objektivnog stila o manjinskim subjektima.

Nadam se da ovi primeri popunjavaju opšti oblik argumenta za paritet između politički diskurzivne umetnosti i diskursa objektivnog stila. U svakom slučaju, argument ne zahteva da predstavimo neke vrste znanja kao isključive za umetnost (put „neparafraziranog znanja“); niti zahteva potpuno odbacivanje objektivnog stila (put kritičke teorije). Umesto toga, trebalo bi da ukažemo na specifične situacije u kojima nas objektivni diskurs izneverava, gde ga proganjaju utvare pseudoracionalnosti, od kojih su dogmatizam i esencijalizacija samo dve. Kad god se to desi, upravo u umetnosti možemo tražiti moguće ispravke.

Pablo Picasso, Guernica , 1937, Museo Reina Sofía, Madrid

6. Umetnička dela i argumenti

Postoji nekoliko primedbi za koje se nadam da će moju poentu učiniti jasnijom. Prvo, moglo bi se prigovoriti da ne postoji neophodna veza između umetničkih dela o kojima sam govorio i njihovih epistemoloških koristi. Svakako je moguće zamisliti članak sa objektivnim stilom koji uspešno ubeđuje publiku da bude kritičnija prema sopstvenom stavu (moj prvi primer) ili da vidi ljude u njihovoj jedinstvenoj prirodi (moj drugi). Zaista, to je tačno. Međutim, kao što smo videli na početku ovog rada, čini se očigledno pogrešnim misliti da se bilo kakva epistemološka promena može postići isključivo kroz umetnost ili kroz objektivni diskurs. Takva ekskluzivnost se ne može postići jer se objektivni i umetnički diskursi preklapaju. Umetnička dela ponekad mogu ukazivati na opšte trendove ili činjenice, a dela napisana objektivnim stilom ponekad mogu uključivati satirično fraziranje, detaljne opise i tako dalje. Pitanje je ovde koje epistemološke prepreke i koristi imaju tendenciju da naseljavaju različite retoričke načine. Umetnost može prevazići oblike pseudoracionalnosti od kojih objektivni stil pati, baš kao što, nesumnjivo, objektivni stil može ukloniti epistemološke prepreke koje bi bilo teže ukloniti kroz umetnost.

Još jedan prigovor bi mogao da ukaže na epistemološke slabosti pojedinačnih umetničkih dela koja sam opisao. Umetnička dela, naravno, mogu stvarati epistemološke prepreke, kao i nuditi resurse. Na primer, dok neoarapske satire mogu ojačati naše kritičke sposobnosti, kao što sam sugerisao, svakako bi se moglo prigovoriti da ih mogu i oslabiti korišćenjem grubih stereotipa. Što se tiče mog drugog primera, „Poza“, sugerisao sam da serija uklanja epistemološku prepreku esencijalizacije. Ali neko bi mogao da prigovori da sam neopravdano privilegovao epistemološke interese hegemonističke (bele, heteronormativne) publike kada sam trebalo da uzmem u obzir i epistemološke interese ljudi predstavljenih u seriji. Epistemološke potrebe ugnjetavane grupe mogu biti sasvim drugačije od potreba mejnstrima; Kako je, na primer, Pol K. Tejlor tvrdio u knjizi „Crna estetika“, pozitivno samorazumevanje ugnjetavane grupe može zavisiti koliko od stvaranja mogućnosti za autentičnost i pripadnost, toliko i od borbe protiv stereotipa i esencijalizacije (Tejlor, 2017, str. 132–52).

Takve polemičke tačke jačaju, a ne slabe, argumente za kognitivnu vrednost političke umetnosti. Kritike određenih umetničkih dela na epistemološkim osnovama mogu biti opravdane, ali takvu kritiku treba smatrati analognom prigovorima i kontraargumentima koje će verovatno izneti svaki filozofski esej. Diskurzivno znanje se retko konačno rešava u jednom doprinosu, a njegov cilj nije stanje dogmatske sigurnosti koje ne bi dozvolilo dalje prigovore ili misli. Umetnička dela (baš kao i dela objektivnog diskursa) pokazuju se kao deo kognitivnog poduhvata upravo izazivanjem prigovora ili reinterpretacija.

Takvi diskurzivni odgovori na umetnička dela mogu se ponuditi kroz umetničku kritiku, ali i kroz razvoj samih umetničkih oblika. Na primer, određene novije televizijske serije slično slabe duboko ukorenjena, „ispravna“ uverenja svoje publike kao što su to učinile neoarapske satire s početka 2000-ih, ali to čine stvaranjem moralno uznemirujućih, manjkavih protagonista, a ne korišćenjem grubih stereotipa (ovde mislim na dela poput briljantne televizijske serije Mihaele Kol „Mogu te uništiti“ (2020)). Ovde postoji kognitivni napredak, u smislu da umetnost sada izbegava umetničke postupke za koje, nakon razmišljanja, mislimo da su nas učinili epistemološki gorima ili nepotrebno zbunjujućom javnom debatom. Korekcija ovde je analogna, recimo, promeni koncepata koje koristimo u objektivnom stilu ili promeni argumenata koje nudimo.

Ako se umetnička dela mogu na ovaj način shvatiti kao uključena u zajedničku polemiku, to takođe pomaže da se razjasni razlika između pripisivanja diskurzivnog znanja umetničkim delima, kao što sam ja učinio, naspram tvrdnje da umetnost pripada isključivo iskustvenim ili praktičnim domenima znanja (videti odeljak 2 gore). Čini mi se malo verovatnim da umetnička dela o kojima sam govorio prenose značajno iskustveno ili praktično znanje. Na primer, ne prilazimo žrtvama političkog ugnjetavanja i ne kažemo: „Znam kako se to mora osećati; pročitao sam mnogo romana o ugnjetavanju“, niti konsultujemo umetnička dela u pripremi za neki veoma praktičan izazov. Ako i vi smatrate da su takve tvrdnje kontraintuitivne, onda vam može biti lakše što ih trenutni stav ne implicira. Ovde se ne tvrdi da se stiče bilo kakvo posebno znanje ili mudrost, niti da su umetnička dela zamena za životno iskustvo. Umetnička dela su jednostavno doprinosi javnoj debati. Oni koji su u tome najbolji ostaviće svoju publiku sa uverenjima koja su više usklađena sa načinom na koji svet postoji, na načine koji ne bi bili mogući da se ta publika uključila samo u debatu objektivnog tipa.

Stoga bi trebalo da razmišljamo o ozbiljnoj političkoj umetnosti kao o mnogo čvršće isprepletenoj sa našim „neumetničkim“ načinima razmišljanja o svetu. Da bismo postigli paritet između ovih načina razmišljanja, predložio sam, moramo pokazati kako se pseudoracionalnost pojavljuje u jednom retoričkom stilu, a zatim nailazi na kontramere u drugom. Ovo je opšti model; detaljniji prikazi bi pokazali kako ovo funkcioniše za određene umetničke žanrove ili čak određena umetnička dela ili pokrete. Sticanje diskurzivnog znanja u svetu koji se politički menja je dinamičan proces koji zahteva prelaske sa objektivnih na umetničke registre i nazad; zapravo, zahteva stalno preispitivanje retoričkih i umetničkih načina. Ali čak i ako to znači da je objektivni stil istraživanja pomeren sa svog dominantnog mesta u demokratskoj misli, filozofi ne bi trebalo da se osećaju previše obeshrabreno zbog ovoga. Javni diskurs zahteva pluralitet stilova komunikacije: ne hijerarhijsku povorku sa objektivnim stilom na čelu, već koncert retoričkih načina koji svi imaju različite uloge. 

Autor: Vid Simoniti,
Univerzitet u Liverpulu, 

Primjedbe