Prva naznaka da su drevni Izraeliti obožavali druge bogove, pored božanstva poznatog kao Yhwh, leži u njihovom samom imenu. "Izrael" je teoforično ime koje datira iz perioda pre najmanje 3200 godina, koje uključuje i priziva ime zaštitničkog božanstva.
Sudeći po imenu, glavni bog drevnih Izraelita nije bio Yhwh, nego El, glavno božanstvo u kanaanskom panteonu, koji je obožavan u celom Levantu.
Drugim rečima, naziv "Izrael" je verovatno stariji od obožavanja Yhwh od strane ove grupe nazvane Izrael, kaže Römer. "Prvo zaštitničko božanstvo koje su poštovali bio je El, inače bi njihovo ime bilo Israyahu."
Biblija, čini se, govori o obožavanju Ela u Izlasku 6:3, kada Bog kaže Mojsiju da se “prikazao Abrahamu, Izaku i Jakovu kao El Shaddai (što se danas prevodi kao “Svemogući Bog”), ali im se nisam obznanio po svom imenu Yhwh".
Zapravo, čini se da drevni Izraeliti nisu ni bili prvi koji su obožavali Yhwh - čini se da su Ga preuzeli od tajanstvenog, nepoznatog plemena koje je živelo negde u pustinjama južnog Levanta i Arabije.
Bog južnih pustinja
Izraelsko pleme je prvi put spomenuto na pobedničkoj steli (ponekad zvanoj "Izraelska stela") koju je faraon Merneptah podigao oko 1210. godine pr. n. e. Ovi Izraeliti su bili opisani kao ljudi koji su nastanjivali Kanaan.
Kako je ta kanaanska grupa koja je obožavala Ela došla u kontakt s kultom Yhwh?
Biblija je sasvim jasna u vezi sa geografskim korenima božanstva Yhwh, te ga stalno povezuje sa planinama i pustinjama južnog Levanta. Suci 5:4 nam kaže da je Yhwh “sišao sa Seira” i “išao iz polja edomskoga”. Habakuk 3:3 nam govori da “Bog dolazi od Temana”, tačnije sa planine Paran.
Sve te regije i lokacije se mogu povezati sa teritorijom koja se prostire od Sinaja i Negeve do severne Arabije.
Sklonosti Yhwh da se pojavi u biblijskom narativu na vrhu planina i popraćen tamnim oblacima i grmljavinom su također karakteristični atributi božanstva koje potiče iz divljine, verovatno boga oluje i plodnosti.
Podrška teoriji da je Yhwh izvorno iz pustinja Izraela i Arabije može se naći u egipatskim tekstovima iz kasnog drugog milenijuma, u kojima se navode različita plemena nomada zvana "Shasu" koja su nastanjivala ovu ogromnu pustinjsku regiju.
Jedna od tih grupa, koja nastanjuje Negev, identifikovana je kao “Shasu Yhw(h)”. To upućuje na zaključak da je ova grupa nomada mogla biti prva koja je boga Jevreja imala za svoje zaštitničko božanstvo.
"To je vrlo teško razaznati kroz maglu kasnijih slojeva u Bibliji, ali onoliko koliko to možemo, ovo ostaje najverovatnija hipoteza susreta Izraelita sa kultom Yhwh", kaže David Carr, profesor Starog zaveta na Zajedničkom teološkom učilištu u New Yorku.
Mnoga lica boga
Kako se tačno Shasu spojio sa Izraelitima ili ih upoznao s kultom Yhwh, nije poznato, ali u ranim vekovima prvog milenijuma očito je da su ga obožavali na severu, u Kraljevstvu Izraela i u njegovom manjem, južnom susedu, Kraljevstvu Juda.
Njegovo ime po prvi put se pojavljuje izvan Biblije gotovo 400 godina nakon Merneptaha, na steli Meshe u 9. veku pr. n. e., na kojoj se moabitski kralj hvali kako je porazio izraelskog kralja i "preuzeo kormilo Yhwh".
Iako je kult Yhwh svakako bio važan u ranom periodu Prvog hrama, on nije bio jedini kult tog perioda.
“Jeremija govori o mnogim bogovima Jude, koji su brojni poput ulica u gradu. Sigurno je obožavano i žensko božanstvo, Asherah ili Kraljica neba”, rekao je Römer za Haaretz. "Također, sigurno je obožavan i bog severne oluje Hadad (Baal)."
Pluralnost božanstava je bila takva da je na natpisu Sargona II., koji je osvojio Kraljevstvo Izraela u kasnom 8. veku pr. n. e., asirski kralj spomenuo da su njegove trupe, nakon zauzimanja glavnog grada Samarije, vratile "(kipove) bogova u koje (su) verovali (Izraeliti)".
Kako se kult Yhwh razvijao i širio, počeli su ga obožavati u hramovima širom zemlje. Inskripcije iz ranog 8. veka pr. n. e., pronađene u Kuntilletu Ajrud, verovatno se odnose na različite bogove i kultne centre tako što prizivaju "Yhwh iz Samarije i njegovu Asherah" i "Yhwh iz Temana i njegovu Asherah." Tek kasnije, za vreme vladavine kralja Josiah na kraju 7. veka pr. n. e., obožavanje Yhwh je centralizovano u Jeruzalemskom hramu.
Ni u drevnom Izraelu Yhwh nije bio nevidljivo božanstvo koga Jevreji nisu prikazivali poslednja dva milenijuma.
U Kraljevstvu Izraela, što saznajemo iz Jošue 8 i Prve knjige o Kraljevima 12:26-29, često su ga obožavali u obliku teleta, upravo kao i boga Baala. (Prva knjiga o Kraljevima 12:26-29 objašnjava da je Jeroboam napravio dva teleta za hramove u Bethelu i Danu kako bi ljudi mogli obožavati Yhwh tamo i da ne moraju dolaziti u Jeruzalem. Ergo, barem u severnom Izraelu, telad su trebala predstavljati Yhwh.)
U Jeruzalemu i Judi, kaže Römer, Yhwh je češće poprimao oblik boga sunca ili božanstva koje sedi. Takvo prikazivanje se možda čak nastavilo i nakon uništenja Jeruzalema i babilonskog progonstva: novčić skovan u Jeruzalemu za vreme perzijskog perioda prikazuje božanstvo koje sedi na prestolju na točkovima i tumači se kao kasni antropomorfni prikaz Yhwh.
Römer čak pretpostavlja da se u Svetinji nad svetinjama u Prvom hramu u Jeruzalemu i u drugim hramovima Jude nalazila statua boga, sudeći po psalmima i proročanstvima u Bibliji koji govore o tome kako su primljeni u prisutnosti "lica Yhwh".
Ne slažu se svi naučnici da je ikonografija Yhwh bila toliko prisutna u Judi. Dokazi za njegov antropomorfni prikaz "nisu čvrsti", kaže Saul Olyan, profesor jevrejskih studija i religijskih studija na Brown univerzitetu. "Može biti da su antropomorfne slike Yhwh od samog početka bile izbegavane."
Bog Jevreja
U svakom slučaju, mnogi se naučnici slažu da je Yhwh postao glavni bog Jevreja tek nakon što su Asirci uništili Kraljevstvo Izraela, oko 720. godine pr. n. e.
Kako ili zašto su Jevreji počeli slaviti Yhwh i odbacili paganske bogove koje su također obožavali, nije poznato.
Ono što znamo jeste da se nakon pada Samarije stanovništvo Jeruzalema povećalo za čak petnaest puta, verovatno zbog priliva izbeglica sa severa. To je navelo kraljeve Jude da pokrenu program koji bi ujedinio dve populacije i stvorio zajednički narativ. To može biti razlog zašto su biblijski pisci često stigmatizovali paganske običaje kultova sa severa, naglašavajući da je sam Jeruzalem izdržao asirski napad - na taj način su objasnili sramotni pad Izraela pred Asirijom, ističući nadmoćnost i čistoću judaizma.
Religijske reforme kraljeva Jude, uglavnom Hezekiaha i Josiaha, uključivale su ukidanje obožavanja Yhwh u nasumičnim hramovima i centralizovanje njegovog obožavanja na hram u Jeruzalemu, kao i zabranu obožavanja Asherah, Jahveove (Yhwh) pratiteljice i drugih paganskih kultova u Jeruzalemskom hramu.
Izraeliti nisu zadržali veru
Ta transformacija od politeizma do obožavanja jednog boga je uklesana u kamenu, bukvalno. Naprimjer, inskripcija na grobu u Khirbetu Beit Lei, u blizini uporišta Lachisha u Judi, kaže da je “Yhwh bog cijele zemlje; planine Jude pripadaju bogu Jeruzalema."
Josiahine reforme također su sadržane u knjizi Ponovljenog zakona - čija je izvorna verzija bila, kako se smatra, sastavljena u tom periodu - što je prikazano i rečima 6. poglavlja, od kojih će se kasnije formirati Sh'ma Yisrael, jedna od molitvi judaizma: "Čuj, Izraele, Yhwh je naš Bog, Yhwh je jedan."
No, dok je Yhwh do početka 6. veka pr. n. e. postao "naš" nacionalni bog, on se još uvek smatrao za samo još jedno od mnogih nebeskih bića, od kojih svako štiti svoj narod i teritoriju.
To je prikazano u mnogim biblijskim tekstovima koji potiču Izraelce da ne slede druge bogove, prećutno priznavajući postojanja drugih božanstava, objašnjava Römer.
Na primer, u Sucima 11:24, Jephtah pokušava rešiti teritorijalni spor tako što govori Amoncima da je zemlja Izraela bila dana Izraelcima od Yhwh, dok je njima njihova zemlja data od strane njihovog boga Chemosha ("Nije li tvoje ono što daje tvoj bog Chemosh? Također, šta god je Yhwh, naš bog, dao nama, mi posedujemo.”)
Grabljenje Boga iz čeljusti poraza
Prava konceptualna revolucija verovatno se dogodila tek nakon što su Babilonci osvojili Judu i zapalili Prvi hram 587. godine pr. n. e. Uništavanje i kasnije progonstvo elita Jude u Babilon neizbežno baca sumnju na veru koju su stavili u Yhwh.
“Pitanje je bilo: kako možemo objasniti to što se dogodilo?" kaže Römer. Da su poraženi Izraeliti jednostavno prihvatili da su babilonski bogovi dokazali da su jači od boga Jevreja, istorija bi bila mnogo drugačija.
Ali nekako, neko je smislio drugačije, do tada neviđeno objašnjenje.
"Ideja je bila da se uništenje dogodilo zato što kraljevi nisu poštovali zakon Boga", kaže Römer. “To je paradoksalno čitanje priče: poraženi na neki način govori da je njegov bog pobednik. To je poprilično pametna ideja.”
"Izraeliti su preuzeli klasičnu ideju božanskog besa koji može izazvati nacionalnu katastrofu, ali su je kombinovali sa idejom da je Yhwh u svom gnevu naterao Babilonce da unište Judu i Jeruzalem", rekao je.
Koncept da je Yhwh naveo Babilonce da kazne Izraelite neminovno je doveo do verovanja da on nije samo bog jednog naroda, već univerzalno božanstvo koje poseduje moć nad svim stvorenjima.
Ta ideja je već prisutna u knjizi Izaije, koja se smatra jednom od najranijih biblijskih tekstova, sastavljenom tokom ili neposredno nakon Egzila. Tako su i Jevreji postali "odabrani narod" - jer su biblijski urednici morali objasniti zašto je Izrael imao privilegovan odnos sa Yhwh, iako on više nije bio njihovo nacionalno božanstvo, nego jedini pravi Bog.
Tokom vekova, dok je Biblija bila redigovana, ovaj narativ je rafinisan i ojačan, stvarajući temelj za univerzalnu religiju - onu koja bi mogla nastaviti postojati čak i bez veze sa određenom teritorijom ili hramom. Tako je uspostavljen judaizam, onakvim kakvim ga poznajemo danas, i u konačnici sve ostale velike monoteističke religije.
Коментари
Постави коментар