Ah, taj Niče





"....meni, koji sam naklonjen životu – čini da najviše znaju o sreći leptiri i mehuri od sapunice i sve što je od njihove vrste među ljudima."
Niče 


Znaš li

“da se sve na svetu večno vraća,
i mi s njim,
i da smo mi već večno puta bili na svetu,
i sve sa nama”;

da sve dok se ne dogodi
neuspevamo shvatiti 
vezu između nečega
izniklog  iz ničega:
tebe, večito u meni,
mene, večno u tebi.

da zato
“...nužno ostajemo (sebi strani,
ne razumemo sebe,
da .. "u sebi moramo videti  drugog".

Znaš li

da je sve između nas 
“ neizrecivo i bezimeno",
sreća  
“ leptira i mehura od sapunice” 

da  je sav nespokoj što
"duši stvara muku i slast
 i što je još i glad …utrobe”
raskorenjena večnost.

i da je jedini spas
ako najveći deo
svog budnog života provedeš
ne radeći ono što duša radije ne bi
ili makar ne toliko.

Avaj,


ukrcali smo se u različite vozove, 
na različitim smo prugama,
u odvojenom traženju 
sebe i smisla.

Iskorenjeni!





 “Verujemo zabludama čak i onda kada ih prozremo kao zablude.”

Niče 

Primjedbe

Korisnik Anonimno rekao je…
”Pogledaj ovu kapiju! Patuljče!” nastavih da govorim: '”Ona ima dva lica. Dva se
puta ovde stiču: njih još niko nije prešao do kraja.
Ova duga ulica što vodi natrag: ona traje celu večnost. A ona duga
ulica što vodi napred – to je druga večnost!
Ti putevi protivreče jedan drugom; prosto se udaraju glavama: a
ovde, kod ove kapije, sastaju se. Ime kapije piše: '' Trenutak'”. (Tako je govorio Zaratustra')
pesnik u prolazu
Korisnik Anonimno rekao je…
Jeli to onaj sto je ubio Boga! Da sam na tvom mestu ne bih se petljao sa njim.
I ja onako u prolazu
Autor L2 rekao je…
Ni dve iste reči nemaju isto značenje za dvoje ljudi, još manje isto iskustvo.
Autor L2 rekao je…
Da, to je to.
Svaki čovek je jedninstven, neuporediv i nezamenjiv. Dolazimo iz različitih smerova večnosti, iz različitog smo sabrani, ali na jednom se mestu možemo sresti i srećemo: " ime kapije ...trenutak".
Divno!
Korisnik Anonimno rekao je…
Živele raskošne misli i reči.
pesnik u prolazu
Autor L2 rekao je…
„Kad su u vodi grede, kad brvna i priručja premošćuju reku: uistinu, tad ne veruju nikome ko govori: „Sve protiče.“ Nego mu čak i zvekani protivreče. „Šta?“ kažu zvekani, „sve protiče? Pa grede i priručja su iznad rečnog toka!“ „Iznad rečnog toka je sve čvrsto, sve vrednosti stvari, mostovi, pojmovi, sve ’dobro’ i ’zlo’: sve je to čvrsto!“ – A još kad dođe surova zima, krotiteljka reka, tad se i najpametniji nauče nepoverljivosti; i zaista, ne samo zvekani govore onda „Zar sve – ne miruje?“ „U osnovi sve miruje“ – to je pravi zimski nauk, dobar za neplodno vreme, velika uteha za zimske spavače i za one koji čuče iza peći. „U osnovi sve miruje!“ – ali protiv toga propoveda južni vetar! Južni vetar, bik, koji nije bik za oranje – besan bik razarač, koji gnevnim rogovima lomi led! Led, međutim – lomi brvna! Oh, braćo moja,
zar sada sve ne protiče? Zar nisu sva priručja i brvna pala u vodu? Ko bi se još držao „dobra“ i „zla“? „Teško nama! Blago nama! Južni vetar duva!“ – Tako mi propovedajte, o, braćo moja, kroz sve ulice“ ( Niče )